Članak Prof.dr.sc. Stanka Uršića objavljen u «Kani» 1/362 Siječanj 2003.


PUTO: BOLESNA ZAMISAO-KRIMINALNA REALIZACIJA

Prof. dr. sc. S. Uršić
Jakuševec, zagrebačko naselje na jugoistočnom rubu grada, smješteno uz najveće hrvatsko i jedno od najvećih europskih odlagališta smeća (komunalnog otpada) u stanju je latentne pobune. Sami Jakuševčani kažu da će pobuna biti posve otvorena, ako spalionica opasnog otpada PUTO, smještena na tom odlagalištu, bude ponovo puštena u pogon. Spalionica nije u pogonu od ljetošnjeg požara koji je izbio u skladišnom prostoru i koji sretnim slučajem nije prerastao u pravu katastrofu. Sadašnja jakuševačka eksplozija nezadovoljstva, gnjeva i jada ima svoje mnogo ranije i mnogo dublje korijene. S druge strane, kad Jakuševčani kažu da ni pod koju cijenu ne žele PUTO u Jakuševcu, i da neće birati sredstva ako se spalionica ponovo stavi u pogon, prvo treba uvidjeti ono što je za problem bitno: oni su potpuno i (stavimo li na stranu pitanje koja će sredstva izabrati), bez ostatka u pravu.

LOŠE POSTROJENJE NA KRIVOM MJESTU

Staviti spalionicu opasnog otpada u grad bolesna je i sasvim neodgovorna zamisao
Još mnogo veći problem predstavlja izbor lokacije postrojenja u Jakuševcu, premda ono nije prihvatljivo nigdje u naseljenom području, pogotovo ne u gradu. I to nije sve. Spalionica je stavljena na sam rub naselja u kojem je zrak (i ostalo) već teško onečišćen. Trideset i dvije godine tada, danas već trideset i sedam godina, otkad se Jakuševčani guše i truju u smradu milijuna tona zagrebačkog komunalnog otpada koji im grad velikodušno, do tisuću tona svaki dan, baca pod prozore!
Kada je o samom postrojenju riječ, nužno je uzeti u obzir i slijedeće činjenice (obično «brižno» skrivane, valjda da se javnost ne bi «uznemirila»):
1. Ne postoji spalionica ( niti će ikad postojati! ) koja ne ispušta otrove u okoliš. Pitanje tzv. dopuštenih ispuštanja (emisija) pitanje je stanovitog interesnog kompromisa između vlasti, industrijskih i ostalih interesnih skupina s jedne strane i pritiska javnosti s druge. Što to znači, može se razumjeti ako se, između ostalog zna da su današnji propisi o ispuštanju dioksina, najotrovnijih tvari nastalih u u procesima spaljivanja npr. PVC-a, PCB-a, otapala koja sadrže klor itd., stotinu puta stroži od analognih koji su im, relativno nedavno prethodili.

2. Ni jedna spalionica ne radi cijelo vrijeme u istim okolnostima niti jednakom pouzdanošću, a to niti ne može. Ne samo zbog problema oko pravodobne i dobre zamjene uređaja za pročišćavanje dimnih plinova, već i zbog problema povezanih s ustaljenošću radnih uvjeta («radnog režima»). Osobno nemam apsolutno nikakvog razloga vjerovati da je PUTO u tom pogledu na razini uobičajenoj za novije generacije spalionica. Uostalom, kad bi i bio, nije mu mjesto u Jakuševcu. Prije više od pet godina , bio sam član (imenovan od tadašnjeg hrvatskog premijera) državne komisije za ocjenu studije o utjecaju na okoliš planirane spalionice PUTO. Ni nakon nekoliko zahtjeva, kao član spomenute državne komisije, nisam dobio nikakav odgovor na traženje da mi se omogući uvid u osnovne tehničke/industrijske dokumente o postrojenju. To samo po sebi govori o pouzdanosti postrojenja, koju valjda treba dobro prikriti od članova državne komisije.

3. Ni jedna spalionica nema, (praktički skoro i ne može imati) stalnu kontrolu najopasnijih(npr. dioksinskih) ispuštanja. PUTO nema nikakvu kontrolu te vrste.

4. Sramotno je i kriminalno da nikad nije izvršeno niti jedno jedino mjerenje dioksinskog ispuštanja i to nužno na izlazu iz dimnjaka i u režimu kada se spaljuju ( u nedopustivo u visokom postotku) glavne «sirovine» za nastajanje dioksina (različiti klorougljikovi spojevi). To je kriminalno poigravanje zdravljem Jakuševčana ali i drugih Zagrepčana.

5. «Instalateri» PUTA još su prije početka rada postrojenja, na moj izravni upit odgovarali da su spremni spaljivati sve tvari koje dovode do dioksinskih emisija, u nedopustivim količinama (dva posto klora u ulaznoj masi. Vremenski scenarij nespecificiran!).

6. Postoji jasan i golem problem postupaka (procedura) kod takvih postrojenja od prihvata, analize i skladištenja nadalje. Za to su potrebni sposobni i osposobljeni (školovani) i vrlo savjesni ljudi. Kako to izgleda u PUTU, osim što nemaju odgovarajuću kvalifikacijsku strukturu, kemijsko i tehnološko znanje i iskustvo, vidjelo se ljetos.

7. Vrlo otrovni pepeo, teško onečišćen dioksinima, iz uređaja za pročišćavanje i postupanje sa tim pepelom u PUTU, poseban je problem. Dokle seže neodgovornost u tome, vidjelo se kada je vlasnik ciglane u Perušiću, nakon što su mu iz PUTA velikodušno podvalili(?) opasni pepeo da ga miješa s glinom za ciglu, morao zatvoriti tvornicu. Sada su se u PUTU dosjetili da bi pepeo trebalo izvesti, naravno kao opasan otpad, u inozemstvo. Uz zamislive i provjerljive troškove.

8. Nipošto nije dobro da tako važna djelatnost kao što je postupanje sa opasnim otpadom, potpadne pod privatnu, profitno usmjerenu kontrolu. A to je slučaj s PUTOM. Dio problema nesumnjivo dolazi i odatle. Javni nadzor i upravljanje zasigurno su u tom području bolji izbor, kada bi se izbor spalionice, u usporedbi sa drugim mogućim rješenjima, uopće mogao pokazati kao jedino i dobro rješenje za tehnološki i opasni industrijski otpad u Hrvatskoj. Postoje i druge mogućnosti za obradu opasnog otpada. Pritom je važno uzeti u obzir stvarnu situaciju s tehnološkim otpadom, budući da stupanj opasnosti nije jednak za sve vrste takvog otpada pa tome treba prilagoditi i izabrano rješenje.

Vrlo ozbiljan problem predstavlja u toj i sličnim situacijama loša obaviještenost građana. Postrojenje je nazvano PUTO kad je na Jakuševec stiglo prije više od pet godina. Prijevara je počela već tada: PUTO je kratica od «Pokretni uređaj za termičku obradu otpada». Uređaj niti je pokretan, niti je ikad bio pokretan, niti je ikad postojala ozbiljna namjera (što i ne bi bilo jako jednostavno) učiniti ga pokretnim. Članovi državne komisije morali su otrpjeti i drugu svinjariju: kad se komisija prvi put sastala, uređaj je već bio postavljen u Jakuševcu! Ne treba ni spominjati da su time flagrantno prekršeni zakoni Republike Hrvatske. Jedini sam od svih članova te komisije potpuno otklonio mogućnost da potpišem konačno izvješće i napisao sam izdvojeno mišljenje (to je bilo moje pravo i dužnost u tom slučaju).

JEDINO MOGUĆE RJEŠENJE


Jedino moguće rješenje problema PUTO jest: maknuti postrojenje daleko van iz grada.
I konačno, čitav problem valja depolitizirati. To jest treba djelovati isključivo radi općeg dobra i javnog interesa, u ovom slučaju najprije žitelja Jakuševca, Mičevca i okolnih naselja, ali i cijelog, posebno jugoistočnog i središnjeg Zagreba. Nedopustivo je da sukobljavanja oko PUTA budu dovedena u kontekst bilo kakve političke utakmice. Ovdje se radi o općem dobru, a ne o političkoj utakmici i jedino su ljudi važni i važno je njihovo zdravlje. To ne znači da u čitavoj stvari nema krivaca, čak ni to da ih u nekim drugim okolnostima ne bi trebalo sankcionirati. U sadašnjem trenutku treba riješiti problem i uz to javno naznačiti što je dosad bilo neispravno. Malo je reći da to dugujemo Jakuševčanima.

Prof.dr.sc. S. Uršić