Intervju Prof.dr.sc. Stanka Uršića objavljen u «Kani»


Prof. dr. sc. S. Uršić
Prof.dr.sc. Stanko Uršić, profesor fizikalne kemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ranije vanjski član svojevremenog saborskog odbora za okoliš i član brojnih državnih povjerenstava za procjenu utjecaja na okoliš, uz ostalo i za propalu spalionicu PUTO, kada je jedini napisao negativno izdvojeno mišljenje o tom projektu


KANA: Nedavno usvojeni plan gospodarenja otpadom u gradu Zagrebu predviđa 161,4 milijuna eura za spaljivanje otpada a samo 4,5 milijuna eura za recikliranje. Mnogi su to shvatili kao konačno odškrinuta vrata za gradnju spalionice otpada na Žitnjaku. Poznato je da se već petnaest godina javno protivite, doduše s promjenljivim uspjehom, gradnji takve spalionice. Zbog čega?

Pogledajmo najprije što o tome misle građani. Nedavna reprezentativna anketa napravljena na uzorku od 1500 ljudi, (900 Zagrepčana i 600 Riječana), pokazuje da 42.5 % ispitanika smatra kako je spaljivanje otpada za dobivanje energije velika opasnost po okoliš. Čak 36.5 % ispitanika smatra da je spaljivanje otpada za dobivanje energije izrazito velika opasnost po okoliš. Tek 15.8 % ispitanika smatra da spaljivanje otpada za dobivanje energije osrednja opasnost po okoliš. Samo 3.3 % ispitanika smatra da je spaljivanje otpada za dobivanje energije mala opasnost po okoliš te 0.6 % ispitanika smatra da spaljivanje otpada za dobivanje energije zanemarivo mala opasnost po okoliš. 1.3 % nije odgovorilo ili je odgovorilo da ne zna. Možda nije daleko od istine jedna interpretacija ovih podataka koja veli, da je omjer koji bi postavila javnost bio 79 % protiv, 15.8% suzdržanih i 3.9% za spaljivanje otpada. Premda, ne bih se složio posve s tim tumačenjem. Prije će biti da 95% građana ne odobrava takve zamisli i planove. Svaka pristojna vlast duboko bi se zamislila nad rezulatima te ankete. U zagrebačkoj, čini se, ima puno avanturista, ako misle da se to može zanemariti.

KANA:Dobro, ali zbog čega ste Vi protiv?

Zbog toga što ne postoji apsolutno niti jedan jedini opravdani i prihvatljivi razlog za spalionicu. Ponavljam, da ne bi bilo zabune, niti jedan jedini. A ima cijelo brdo vrlo ozbiljnih razloga protiv, zbog kojih taj nerazumni i promašeni projekt doista treba zaustaviti. Ovdje čak nije niti moguće sve nabrojiti, ne bi bilo dovoljno prostora.

KANA:Koji bi to bili razlozi?

Ponajprije, ta je spalionica zamišljena za kapacitet od tristo osamdeset pet tisuća tona smeća i kanalizacijskog mulja, godišnje. To znači da bi se u tu pržionicu ili peć za prženje smeća, kako god vam drago, trpalo preko devedeset posto smeća koje nastaje u gradu. To je potpuno neodgovorno i suludo, ali o tome ćemo još kasnije. Ali to znači također i da bi se na odlagalište Prudinec u Jakuševcu godišnje odvozilo, ovisno o konačno primijenjenoj tehnološkoj inačici, i do sto tisuća tona vrlo otrovne šljake i pepela koji bi preostao iza toga “prženja”. Jer radi se doista o “prženju” budući da je energetska vrijednost smeća niska pa još treba i dodavati gorivo, ovdje vjerojatno tri milijuna kubičnih metara plina. Još je mnogo gora stvar, što je dio od toga koji bi onamo (a kamo drugdje?) trebalo “pospremiti” i deset tisuća tona superotrovnog, dioksinima, teškim metalima i drugim toksičnim tvarima “obogaćenog” pepela iz filtarskog sustava spalionice. Taj pepeo sadrži i po pet tisuća puta više dioksina po jedinici mase od nekih otrovnih kemikalije koje inače sadrže i dioksine. Stoga bi ga trebalo čuvati u bačvama od nehrđajućeg čelika, ostalo ne dolazi u obzir budući da je (praktički) neuništiv. To je kemijska superbomba koju treba čuvati do Sudnjega dana. Prisjetimo se samo kako su dioksinima, inače poznatim kao najotrovnije tvari stvorene ljudskom djelatnošću, otrovali ukrajinskog predsjednika Juščenka. Dakle, takvih bi bačava, od dvjesto kilograma recimo, godišnje bilo najmanje pedeset tisuća. Pola milijuna za deset godina.

KANA:Koliko bi to koštalo?

U studiji se navodi da bi odlaganje na Prudinec i (još nepostojeće) odlagalište opasnog otpada koštalo desetak milijuna eura godišnje, približno koliko i pogon spalionice, dakle još sto pedeset milijuna kuna troškova godišnje, miljardu i pol za samo deset godina. Izračunajte sami koliko je to kilometara autoceste ili koliko novih škola ili dječjih vrtića ili novih radnih mjesta za nezaposlene mlade ljude koji svoj kruh traže odlazeći iz Hrvatske, što Hrvatsku nepopravljivo osiromašuje i uništava. Oko toga ima još nepoznanica, recimo način skladištenja, zgrade i slično, a ni ti troškovi baš ne bi bili sićušni. Još ću samo napomenuti da su brojke navedene u studiji još veće, kao što su i planirani troškovi znatno veći od spomenutih sto šezdeset četiri milijuna eura ili, prema studiji, između milijardu i dvjesto i milijardu i četiri stotine milijuna, u kunama. Osim toga, ondje piše i da se to ne može uzeti kao konačni trošak, kao i da niz drugih troškova (kao na primjer troškovi transporta i osiguranja!) ne ulazi u tu kalkulaciju.

KANA:Jesu li to svi nedostatci projekta?

Ni slučajno. Samo od oko dvije tisuće tona dodatnog goriva bilo bi preko pedeset milijuna kubičnih metara dimnih plinova godišnje, a od smeća preko tri milijarde. Sve to mora proći kroz dimnjak i odlazi u okoliš. Uobičajena je manipulacija oko toga da filtri tako dobro čiste dim da van izlaze zamalo čisti plinovi. Treba znati da ne postoji niti će ikada postojati takav pogon, da van ne izlaze otrovni plinovi i prašina. Dioksini uvijek izlaze iz dimnjaka spalionice, živa uvijek izlazi iz dimnjaka splionice, otrovne submikronske čestice uvijek izlaze iz dimnjaka spalionice. Dim spalionice sadrži tisuće toksičnih kemikalija, dosad ih je katalogizirano oko dvije stotine. I kod optimalnog režima uvijek nešto izlazi, preko osam tisuća sati godišnje, milijarde kubnih metara dima godišnje, dima koji se može pročišćavati ali nikada nije i ne može biti posve “čist”. Drugi je veliki problem što ne postoji niti će ikada postojati pogon koji stalno radi u optimalnom režimu. To znači bez oscilacija, padova u stupnju pročišćavanja i naravno, prekida i incidenata. Dovoljno je vidjeti o tome europsku uredbu EC/76/2000. da bi se shvatilo o čemu je riječ. A obveza kontrole je najviše jednom godišnje, prema EC/76/2000., a može i jednom u dvije godine. Treći je veliki problem da se ne vodi računa o vrlo sitnim, submikronskim česticama koje izlaze van na dimnjak. Tih čestica, redovito otrovnih ili “nalijepljenih” najtežim otrovima ima do dvadeset milijardi, katkad i više, u kubnom metru pročišćenog dima koji izlazi iz dimnjaka. Ne vodi se dovoljno računa jer taj problem nije riješen niti u EC/76/2000. Slično, ta europska uredba dopušta tri tisuće puta više dioksina po jedinici mase u otpadnim vodama spalionice nego u dimu. Treba još znati i da je ta uredba, takva kakva jest, pod velikim pritiskom industrijskih lobija koji je neprestano nastoje “smekšati”. Stoga je jedina prava obrana ljudskog zdravlja i okoliša spriječiti ovakve sulude projekte.

KANA:Ipak, stvar se pokušava prikazati kao ekološko rješenje?

Takvo prikazivanje je gruba dezinformacija i nevjerojatna glupost, osim ako nije cinizam i vrlo velika pokvarenost. Ako je o ekologiji riječ, onda je ključni zahtjev i jedino rješenje odvojeno prikupljanje različitih vrsta otpada, dakle ostataka tvari i stvari i njihovo recikliranje. Pomiješane ostatke, smeće, ne smije se stvarati jer se tada ništa više ne može vratiti u uporabu, reciklirati, a nepovratno nastaju nerješivi problemi. Kada se odvojeno prikuplja, smeća više niti nema. Tehnički, izvesti to, uopće nije nikakav osobiti problem. Bez teškoća može se reciklirati preko devedeset posto odvojeno prikupljenog. Papir se može do sedam puta reciklirati, od biootpada dobiva se humus, plastika, metali, staklo, odavno se recikliraju. Posvuda u svijetu gdje vode računa o ekologiji i civiliziranosti, odavno već tako rade. Tako australski glavni grad Canberra odvojeno prikuplja već preko sedamdeset posto i kažu da idu na sto posto. Milijunski San Jose u Kaliforniji već je blizu sedamdeset posto, cijela Austrija odvojeno prikuplja dvije trećine otpada, Muenster isto tako. Skupina općina oko Trevisa u Italiji, tristo tisuća ljudi, odvojeno prikuplja sedamdeset osam posto, pojedine od njih već i preko osamdeset posto. Tisuće gradova i mjesta, od Europe i Amerike, od Kanade i Australije do Japana rade isto tako.

KANA:A u Zagrebu?

Manje od četiri posto, i sada to usporedite s Canberrom ili San Joseom. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako i koliko je novca potrošeno u zadnjih deset godina za tu svrhu. Oni koji pomno prate što se događalo i u Zagrebu ali i u drugim gradovima, poput Splita recimo, ne mogu se oteti dojmu da se radi o svjesnoj sabotaži koja bi za krajnji cilj imala nametnuti spalionicu kao jedino “rješenje”. Dodat ću još da sam ovo što rade u svijetu predlagao kao vanjski član saborskog odbora za okoliš još davne 1991. Od tada, Canberra je na sedamdeset posto, općine oko Trevisa na osamdeset a Zagreb i Hrvatska izgubili su u nepovrat petnaest godina, vrijeme koje u suvremenom svijetu znači više od nekadašnjeg stoljeća ili dva.

KANA:Pristaše spalionice spominju spalionicu u Beču?

Da, samo nikad ne kažu da je to jedina spalionica u Austriji, da je izgrađena u drugim vremenima, prije više od trideset godina, kad se mnoge stvari, posebno oko dioksina i teških metala još nisu ni znale ni uzimale u obzir, kad je bilo dopušteno ispuštati iz dimnjaka stotine i tisuće puta više dioksina i drugih otrova nego danas. A najmanje spominju da čitava Austrija odvojeno prikuplja dvije trećine otpada. Zašto im to nije uzor i atraktivni model, nego ekološki i civilizacijski retrogradna i štetna spalionica koja se održava zahvaljujući spalioničkim lobijima? Napokon, zašto spremaju spalionicu za devedeset posto smeća u Zagrebu kad i u Beču odvojeno prikupljaju više od četrdeset posto? Zašto se ne ugledaju na grad Muenster u Njemačkoj, tisuću puta ekološki napredniji od razvikanog Beča, Muenster koji također odvojeno prikuplja blizu sedamdeset posto, ali je sudskim putem spriječio da ostatak završi u spalionici, što su zahtijevali “piromanski” lobiji? Oni obrade ostatak i odlažu, ne kao rješenje već kao nužno manje zlo. Naši “piromani” nikada ne spominju koliki je ekonomski gubitak uništiti stotine tisuća tona sekundarnih sirovina, dok Hrvatska uvozi primjerice, preko sto tisuća tona rabljenog papira i dok Zagreb baca na Jakuševac osmdeset tisuća tona biognojiva godišnje.

KANA:Hoće li se ondje, ako naprave tu zagrebačku spalionicu, spaljivati i opasni kemijski otpad?

Naravno da hoće, to je jedva prikriveni i svakako najveći i “najružičastiji” san i želja zagrebačkih i ostalih “piromana”. Pogotovo nakon propasti bivše spalionice PUTO na Jakuševcu. Ova im spalionica, tobože komunalnog otpada, upravo i treba poslužiti za kamufliranje velike spalionice kemijskog i drugog opasnog otpada. Nikada im, naravno, nije ni palo na pamet da kažu kako to neće raditi. Naravno da se rizik štetnih utjecaja na zdravlje ljudi i na okoliš tada eksponencijalno povećava, ali zbog toga nikad nisu pokazali ni najmanji trag zabrinutosti. S druge strane, tako se može nešto i zaraditi, barem euro i pol po kilogramu kemijskog otpada, koji usput ima i djelomičnu funkciju dodatnog goriva. Pritom se ne pravi razlika između recimo, bezazlenog acetona onečišćenog mastima i u tim okolnostima superopasnih, idealnih dioksinskih “sirovina” tetraklorugljika s osamdeset šest posto, ili PVC-a sa šezdeset posto klora. A ima i drugih “prekrasnih” vrsta kemijskog otpada, recimo sa živom i drugim teškim metalima. To što će se pritom do iznemoglosti ponavljati priče za malu djecu o tehnološkoj disciplini, ništa tu ne mijenja. Uostalom, “tehnološku disciplinu” kao nastavak istih takvih priča dobro smo upoznali kod katastrofalnog požara PUTA prije pet godina. To je opaka ali vrlo izvjesna perspektiva.

KANA:Kažu da bi nešto zaradili na toploj vodi ili pari?

To je doista “prodaja tople vode”. Oni bi manipulacijom nacionalnim resursima možda nešto i inkasirali, ali bi nacionalni BDP i građane osiromašili. Stvar je jednostavna i neumoljiva: samo u jednom krugu recikliranja papira uštedi se više električne energije negoli što bi se dobilo toplinske energije spaljivanjem iste te tone starog papira. O uštedi vode, gdje se štedi tisuću puta više nego za proizvodnju novog, uštedi šume koju se ne siječe, uštedi kemikalija i manjem onečišćenju okoliša da se i ne govori. O uštedama kod recikliranja plastike i biotpada iz tog smeća, također. Ima još nešto: ta je toplina gradu zapravo nepotrebna. Nemjerljivo inteligentnija i korisnija bila bi investicija u pridobivanje toplinske energije većim stupnjem kogeneracije u Zagrebu, o investiciji u energetsku učinkovitost i štednju da i ne govorimo. Neka iznesu podatke o kogeneraciji (korištenju tzv. otpadne topline iz energetskih pogona u gradu) ili o termodinamičkoj racionalnosti spaljivanja lakog i teškog ulja samo za pridobivanje topline (bez proizvodnje električne energije!) u Zagrebu pa će mnogima stvari biti mnogo jasnije.

KANA:Često inzistirate na etičkom i moralnom aspektu toga problema. Što je tu ključno?

Stari bi rekli sapienti sat, mudrome dovoljno da vidi iz već izloženog. Ako uopće išta još treba dodati, reći ću dvije stvari. Ogromna većina Zagrepčana, nehotice ili hotimično, svojim smećem četrdeset godina uništava život i zdravlje Jakuševčanima. Tko to ne razumije, neka samo prošeta do Jakuševca i duboko udahne nesnosni i otrovni smrad (solidno opterećen i živom) koji oni dišu tako dan i noć, već desetljećima. Sada bi za nagradu još trebali dobiti i dim spalionice i tisuće tona superotrovnih ostataka. Drugo, ako je čovjek biće smisla, a to bi barem kršćani trebali vjerovati, u najmanju ruku stoga što još iz katekizma uče da je čovjeka Bog stvorio, na svoju sliku, i da mu je dao Zemlju da je uređuje i čuva, onda je svjesno stvaranje kaosa zločin. Svjesno stvaranje smeća jest upravo to. Osim svega ostalog o čemu je bilo već riječi. Odvojenim prikupljanjem ostataka prestaje stvaranje smeća. Ondje gdje se ne stvara smeće, spalionica nema što spaljivati pa je via facti potpuno suvišna.

KANA:Gdje je konkretni mogući izlaz iz ove situacije za Zagreb?

I o tome, već je dovoljno rečeno. Mogli smo biti ispred Canberre i San Josea, imali smo dobru priliku 1991., u proljeće, nismo ih trebali oponašati, danas bismo bili gdje i oni ili čak možda i ispred njih. Sada trebamo. Izgubljeno je petnaest godina, ali nije ni sada sve izgubljeno. Treba se pokrenuti, treba uzeti u obzir stvari kao što su ekologija, savjest, odgovornost, pa će ići. U Hrvatskoj, sve to već je napravio cijeli otok Krk. Sedam općina koje su uspostavile jedini zasad ekološki zasnovan sustav za gospodarenje komunalnim otpadom u Hrvatskoj, za četrdeset tisuća ljudi. Tako Zagreb sada zaostaje najmanje pet godina i za Krkom. Neka Zagreb dokaže da može biti civiliziran barem koliko i Krk.

ZA KANU RAZGOVARAO: JOZO KOŽULOVIĆ