ISTRAŽILI SMO
04. i 05. kolovoza 2002.

GDJE SU SVE U HRVATSKOJ MOGUĆA OPASNA ONEČIŠĆENJA

Prijeti 21 ekološka bomba

* Opasnost vreba sa smetišta, iz tvornica, rafinerija, nuklearke
Zamalo izbjegnuta ekološka katastrofa koja je zaprijetila Zagrepčanima tijekom požara u palionici PUTO potaknula je pitanje koliko u Hrvatskoj ima sličnih ili opasnijih potencijalnih ekoloških prijetnji. Prema Večernjakovu istraživanju, ukupno ima 20 velikih i više manjih potencijalnih ekoloških bombi, a jedna prijeti iz Slovenije.

Pouka Toulousea
Zagrepčanima osim plinova i otrova s jakuševačkog smetišta i palionice prijetnja dolazi s još četiriju lokacija. U zapadnom naselju Podsusedu smještena je tvrtka za zbrinjavanje industrijskog otpada CIOS na koju se zbog otrovnih plinova i tvari godinama tuže tamošnji stanari. Stručnjaci su još 1998. godine u biljkama oko CIOS-a otkrili čestice opasnog metala kadmija, ali ništa do danas nije poduzeto.
Istočnom Zagrebu na Žitnjaku prijeti i tvornica monomera i polimera DIOKI, koja se hvali iznimnom sigurnošću. Međutim, nakon incidenta iz svibnja prošle godine kada je izbio požar i eksplozija u jednom od pogona DIOKI-ja postavlja se pitanje postoji li prijetnja da se Zagrebu dogodi Toulouse u kojem je u eksploziji u kemijskoj tvornici prošle godine u rujnu poginulo 29, a ozlijeđeno 650 osoba.
U istočnom dijelu metropole nalazio se i pogon Chromosa iz kojeg je u tlo iscurio formaldehid, a u Sesvetama se još nalazi poduzeće za preradu klaoničkog otpada Almeria u čijim se skladištima "čuva" potencijalna biološka i ekološka bomba. Osim većih prijetnji, u Zagrebu ima i više desetaka divljih smetišta.
Sisku prijeti Rafinerija nafte te tvornica herbicida "Herbos", u sklopu koje je i palionica otpada u kojoj su tijekom rata spaljivani i lijekovi iz donacija kojima je istekao rok trajanja. Zbog navedenih opasnosti, Sisak nosi i nadimak grad bomba.

Ugroženo Modro jezero
Slavonski Brod, kako je jednom prilikom istaknuo pomoćnik ministra zdravstva Ivo Afrić, u opasnosti je od potpune katastrofe zbog 13.000 tona amonijaka koji se nalazi u hladnjači poduzeća "Klariko". Sustav hladnjače posljednji je put atestiran prije šest godina, a njegovo je pražnjenje najavljeno, nakon niza problema, najranije za mjesec dana.
Vinkovci i virovitička naselja Sladojevci i Radojevci bore se s divljim odlagalištima smeća s kojih se, tijekom čestih požara na njima, širi nesnosan i zagušujuć dim nepoznata sadržaja, a otpadne se vode slijevaju u podzemne vodotokove. Opasnost za zdravlje mještana grada Imotskog je divlje odlagalište otpada u vrtači kod sela Bage, za koje nitko od mještana ne zna tko i što zapravo baca u nju, a nalazi se u blizini Modrog jezera i izvorišta pitke vode za to područje.

Nuklearka stalna prijetnja
Iako predstavnici Ine tvrde da od plinske stanice u Molvama ne prijeti nikakva opasnost, građani su više puta upozoravali na nekontrolirano ispuštanje opasnih plinova. Stanovnici Koprivnice, pak, strahuju od otpadnih voda koje se slijevaju iz praonice vagona i cisterni HŽ-a u Botovu.
Grubišno Polje trebalo je dobiti pogon za reciklažu opasnog otpada poduzeća "Zagrebpetrol", ali je nakon niza javnih prosvjeda početak rada odgođen. Međutim, kada počne raditi, opasnost za okoliš i građane vjerojatno neće biti manja od zagrebačkog PUTO-a.
Od 200 do 300 tona otrovnog otpada - letećeg i filtar pepela, galvanskog mulja i otpadnog motornog ulja - stoji zaključano u hali ciglane "Kopitar" usred Perušića. Ciglana je u drugoj sanitarnoj zoni zaštite rijeke Gacke, odakle se vodom opskrbljuju Lika, Senj i otok Rab. Općinska vlast već više od godinu dana pritišće Ministarstvo zaštite okoliša da se otamo ukloni opasni otpad, ali zasad bez uspjeha.
Jadranska je obala ugrožena na više točaka. U Omišlju ranije spomenuti DIOKI ima tvornicu poput one u Zagrebu, a najveća koncentracija onečišćenja je oko Splita. Dalmacijacement na kaštelanskom području prijeti izlijevanjem mazuta, poput nedavnog u Jadro, te širenjem cementne prašine. Stanovnici Vranjica upozoravaju pak na opasnost od azbesta iz tamošnje tvornice "Salonit", iako predstavnici tvornice tvrde da se sve radi prema najvišim ekološkim standardima. Splićani pak s nepovjerenjem komentiraju i sigurnost pretrpana gradskog smetišta Karepovca
Valja spomenuti i opasnost koja vreba od Nuklearne elektrane Krško. Iako do sada nije bilo ozbiljnih incidenata, nakon Černobila se nuklearke gledaju s više strahopoštovanja. U slučaju katastrofe poput ukrajinske na izravnom bi se udaru našao Zagreb, ali i cijela Hrvatska.
Pripremio Domagoj Vričko
Surađivali: M. Flego, Ž. Grgurinović, R. Mihaljević, M. Palijan, G. Rebić, D. Šantoši, V. Šaško, M. Vrkljan, S. Vuković

Copyright (C) by Večernji list

ISPOVIJEST SUPRUGE RADNIKA KOJI JE U TEŠKIM MUKAMA GODINAMA UMIRAO ZBOG POSLJEDICA IZLAGANJA AZBESTU

Mog je muža azbest ubijao 20 godina

* Liječnici su pokušali skriti što je uzrokovalo najtežu vrstu raka pluća. Preda mnom su uništavali suprugove nalaze i rendgenske snimke, pripovijeda A. J.
Gospođa A. J. živi u Vranjicu, u kući koja je samo nekoliko stotina metara udaljena od "Salonita", tvornice koja je zbog azbesta odavno na zlu glasu. Njezin suprug Zvonimir umro je prije dvije i pol godine od mezotelioma, najgoreg oblika karcinoma pluća. Posljedica je to izloženosti azbestu. A. J. je do prije nekliko godina bila na čelu udruge Ranjena pluća Vranjica koja se, kako kaže, zbog pritiska lokalnih moćnika, morala ugasiti.
- Moj je suprug mučenik. Nad njim je počinjen zločin! Razbolio se 1980. godine. Radio je u "Brodoremontu", koji je tik do "Salonita". Počelo je upalom pluća, imao bi jednu do dvije na godinu. Azbestoza mu je dijagnosticirana tek 1988. godine. Dali su mu tada još šest mjeseci života - prisjeća se naša sugovornica. Ljutita je na liječnike koji su, tvrdi, posve zakazali. Bolest su pod svaku cijenu, kaže, pokušalo skriti. Tako su liječnici, prisjeća se, pred njom cijepali rendgenske snimke i ostale nalaze. Dodatne probleme izazvala je suprugova sljepoća. Naime, zbog azbestoze nije mogao uopće ležati, pa su za operaciju očiju morali potegnuti do Sankt Peterburga.
- Moj je suprug sjedeći spavao punih 10 godina. Osjećao je kao da ima metalni obruč oko prsiju. To je zato što ošit s vremenom okošta - kaže A. J. Unatoč sljepoći i teškoj bolesti, supruga su joj, tvrdi, na liječničkoj komisiji proglasili posve sposobnim za posao. Umirovljen je 1993. godine, nakon što je 13 godina bio na bolovanju.
O azbestozi se, kaže, počelo tiho govoriti potkraj 80-ih. Okupio se tada liječnički tim koji je bio spreman pomoći, no prilike im nisu išle naruku. Pritisak je rastao iz dana u dan, ljudi su pomalo odustajali, zastrašeni ucjenama i prijetnjama, tvrdi A. J. Lako su se dali i potkupiti.
- Liječnici koji su radili s oboljelima od azbestoze imali su zadatak administrativno izbrisati bolest. Jednostavno, bili su korumpirani - kaže A. J. Od 1988. do 1993. godine tajno su otkrili 356 slučajeva obolijevanja. Kaže kako nije bila riječ samo o zaposlenicima "Salonita" nego i o članovima njihovih obitelji. Čestice azbesta krile su se, naime, i u njihovoj radnoj odjeći, pa su u kontakt vrlo lako mogli doći i ukućani.
Najteže je bilo pet mjeseci prije suprugove smrti.
- Bolest je uznapredovala, trpio je užasne bolove. Organi su počeli zakazivati. U kući nitko nije ni oka sklapao. Znali smo što se sprema, slutio se kraj. Najteže je bilo davati lažnu nadu kad smo svi znali što slijedi - kaže A. J.
Povela je sudsku bitku. Želi istjerati pravdu te će zahtijevati suprugovu ekshumaciju jer je liječnica navela da je umro od čira na dvanaestercu.
Stanje u Vranjicu je, kaže, danas apatično. Ljudi su prepušteni sebi, zastrašeni prijetnjama. S njom u mjestu više nitko i ne komunicira iz straha. Zbog prijetnji je nabavila vuka.
- Ljudi i dalje u najgorim mukama umiru od posljedica azbestoze. Na to se više nitko i ne osvrće. Smrt više nikoga ne iznenađuje.
Dragan Miljuš





ŽELJKO BLAŽINOVIĆ I VALTER ĐURINSKI, VATROGASCI S PRVE CRTE POŽARIŠTA:

Osjećamo mučninu, a ne šalju nas na preglede

* Vatrogasci osjećaju i pečenje u grlu, pritisak u prsima i klonulost, a k liječniku još nisu upućeni
Vatrogasci koji su sudjelovali u gašenju požara u PUTO-u osjećaju zdravstvene tegobe: mučninu, pečenje u grlu, pritisak u prsima i klonulost! Tridesetsedmogodišnji Željko Blažinović, djelatnik Javne vatrogasne postrojbe grada Zagreba je, zajedno s još desetak najhrabrijih, tijekom požara bio na najistaknutijoj liniji. Plameni jezici, koji su sezali visoko u nebo, u svakom su trenutku prijetili da progutaju i jedanaestoricu hrabrih. No, prava je prijetnja zapravo bio gust crni dim, koji je prijetio gušenjem i nesvjesticom...
- Tek sada postajem svjestan stravične situacije u kojoj smo se našli, a više od ičega sada strahujem za svoje zdravlje. Boja mi se glasa promijenila, imam vrtoglavice i stalno sam klonuo. Ni nakon odmora i dobrog sna umor ne prestaje. Smatram zato da bismo se svi koji smo sudjelovali u požaru, uključujući i djelatnike Čistoće i Vodoopskrbe i odvodnje, trebali pregledati kod liječnika. Ne znam zašto nitko nije organizirao te preglede, kad znam da se dosta mojih kolega osjeća kao i ja - kazao je Ž. Blaľinović.
Slične tegobe osjeća i Valter Đurinski, 31-godišnjak sa sedmogodišnjim iskustvom u gašenju požara. Jakuševački požar zapamtit će kao najstrašniji događaj u životu. Sekunde su ga dijelile od smrti. Metan u internom plinovodu bila je bomba koja je svaki čas mogla eksplodirati i prouzročiti deset puta veću katastrofu.
- Kad smo stigli na teren, velik dio skladišta bio je u plamenu. Rečeno nam je da se u tom dijelu nalaze otapala i boje, pa smo u početku plamen pokušali gasiti teškom pjenom, kako se to inače radi. No, visoka je temperatura pjenu dizala u zrak... U PUTO-u je više hidranata, ali su povezani u prsten i čim se jedan aktivira, pritisak vode u ostalima pada. Ostali smo bez vode te smo zatražili pomoć. Bačve i goruće materijale prekrili smo slojem pjene kako bismo barem usporili širenje požara. Odlučivali smo u djeliću sekunde jer svaki je potez mogao biti koban. Mislio sam da ću umrijeti - priča V. Đurinski.
Vatrogasci su pristizali i vodene topove usmjerili na plamen koji je sezao do neba. Topovi su se usmjerili na crveno-crni vatreni jezik.
- Stizalo je vozilo za vozilom. Pokušali smo se dogovoriti što dalje, no tad smo shvatili da požar aktivno ne možemo ugasiti. Krenuli smo u presijecanje požara iz zatvorena skladišta u otvoreni dio. U tom je trenutku došlo do nekoliko većih eksplozija u obliku gljive, pa smo shvatili da je riječ o kemijskim tvarima. Vodom smo pokušali ohladiti ostale dijelove skladišnog prostora, no u trenutku dodira vode i plamena požar je snažnije buknuo. Vatru smo konačno lokalizirali tek nakon dva sata i tada više nije prijetila opasnost od njezina daljnjeg širenja.
D. Klobučar

Copyright (C) by Večernji list